Svijet nikada nije imao dobro definiranu riječ sloboda.
Na ovom svijetu sve se plaća, a naročito užitak."
Svjetski mir ostvarit će se jednog dana ne zato što će ljudi postati bolji.
već zato što će ih jedan novi red stvari,
nova nauka i nove ekonomska potrebe prisiliti da žive u miru.

U svijetu postoji samo jedan jedini problem:
kako ljudima vratiti duhovni smisao, duhovni mir i moral
Vidite, više nije moguće živjeti od hladnjaka i politike,
od bjeljanjaka i križaljki. Više to nije moguće.
Moramo izgraditi svijet u kojem na drugom kraju rakete nema nepoznatih
i neprijateljski raspoloženih tuđinaca, a to će zahtijevati ogroman i naporan rad.
Jedina snaga koja može preći te barijere je snaga ljubavi, snaga istine, duše.
ne mora se dobiti Nobelova nagrada da bi se radilo za mir.
Jednostavna pretpostavka bezuslovne ljubavi i nenasilja, koju su
Gandhi i Martin Luther King prizvali u život, može biti primjenjena od svih nas.

Naučite Vašu djecu samo to.
Ako učinite ovu jednostavnu stvar, zajednički možemo izliječiti ovaj svijet.


Svijet je pozornica, a život dolazak na nju: dođeš, vidiš, odeš


S ljubalju Patricija B.

meni zanima odakle u nas ljudi ta neodlučnost?
kako do nje dolazi i što nam ona čini?
koliko emocije imaju veze s njom?
koliko neka naša prijašnja iskustva?
u kojoj je povezanosti neodlučnost s nesigurnošću?
a u kakvoj je svezi s iskrenošću?
i zašto dođe do neodlučnosti kada nam je neka prilika pred vratima?
čega je ona uopče produkt?
i onda na kraju tko odlučuje o našem životu, mi ili naša neodlučnost ili nešto drugo?
sad razmisljah.
Postoje situacije kad čovjek poželi vratiti vrijeme unatrag
i donijeti drugačiju odluku od one koja ga je dovela u situaciju u kojoj se nalazi.
Vrata Vrata u nepoznat svijet. Strah od neceg novog. Nevidenog. .
.... Otisnula se u nepoznato... Nikad viđeno prije... Našla ljubav suđenu..

i sad dragi ljudi zapamti te..
~..dolazimo poput plimnog vala pobjeda je nasa realnost..
...otpusteni s lanca nase vrijeme je stiglo..~

Neke stvari u životu ne treba shvaćati preozbiljno.
Pogotovo one sporedne stvari. Jednom nam neće značiti ništa.
Baš ništa. I zato, bez obzira na vlastite principe, nema smisla opterećivati se njima.
Potencijalno bježanje i bespotrebno gubljenje živaca predstavljalo bi poraz nanesen od nas samih.
Isplativije je pustiti. Koliku nam god to zapreku na našem putu predstravljalo,
moramo se prisiliti da zanemarimo neke svoje do tada neporecive stavove kako bi iz igre izašli kao moralni pobjednici.
Ništa ne gubimo. Čak i dobivamo. Dobivamo potrebnu pobjedu. To je ono bitno.


Još jednom sam to dozvolila. Nisam htjela. Stvarno nisam. Ne znam ni kako se to uopće dogodilo. Bila sam si obećala da je zadnji put. Izgleda da je trebalo doći do ove razine. Ja sam tu. Stojim mirno i nepomično. Potpuno svjesna svega. Pa spontano je da izazove reakciju. Znala sam ja to i prije. Sada samo utvrđujem i proširujem gradivo. E, to se zove napredak. S ponosom obzanjujem da se više se ne obazirem. Baš kao što se ne obazirem na ostavljene knjige u ormariću.
Ozbiljna sam.
Kad Miki kaže da se boji, on misli ozbiljno.
Baš tako. Neće mi biti žao.
Hahaha!
To sam ja sada. Prelazim svoje imaginarne granice. Da. Znam. Čudim se sama sebi. Dolazim u nepoznato. I baš me briga. Snaći ću se već nekako.
Ima li uopće smisla?
Ne. Nemoj mi reći. Znam ja odgovor.
I Miki je otišao.
Nikada se neću promijeniti.


Ciklički ostvaraj naslućene apatije bez ikakvog oblika destabilizacije.
Da. Pomislila sam.
Da. Trebala bih.
Da. Bilo bi dobro.
Evidentno neostvaren naum.
Nastavljam običnim tempom.
I baš mi se ovako sviđa.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.